Uz lokalnu cestu koja iz Ljubuškog vodi prema Vidu, sedam kilometara južno od grada, uz naselje Donja Bijača, stoje 33 kamena nadgrobna spomenika starih više od šest stoljeća. Mještani to mjesto zovu Mekota, a stručnjaci ga poznaju kao jednu od najvrjednijih nekropola stećaka u Hercegovini. Iako mnogi voziči svakodnevno prolaze tik uz nju, malo tko zna da je riječ o lokalitetu upisanom na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.
Nekropola u Bijači proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a 2016. godine uvrštena je u zajedničku nominaciju „Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici“, kojom su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora i Srbija zajedno zaštitile 28 odabranih lokaliteta. Od više od 70.000 stećaka rasutih po tom prostoru, svjetsku je zaštitu dobio tek mali dio, a među njima je i ova skupina iz ljubuškog kraja.
Stećci u Bijači izrađeni su od vapnenca i položeni u pravilnim redovima, u smjeru sjeverozapad–jugoistok. Riječ je o pločama, sanducima i sljemenjacima koje su klesari pažljivo obradili, pa su i danas razmjerno dobro očuvani. Ono po čemu se ova nekropola posebno ističe jest bogatstvo ukrasa uklesanih u kamen.
Najviše je motiva vinove loze savijene u valovitu vrpcu s trolistima, zatim križeva te štitova s mačevima. Uz njih se pojavljuju vrpce, nizovi arkada, likovi pojedinaca, ali i živi prizori lova i povorki s kolima. Takvi prizori na kamenu rijetkost su i čine Bijaču umjetnički jednom od zanimljivijih nekropola u regiji.
Većina stećaka na ljubuškom području nastala je u 14. i 15. stoljeću, iako neki primjerci mogu biti i znatno stariji. Istraživači su utvrdili da je u ovom kraju djelovalo više klesarskih radionica različitih utjecaja te da majstori koji su klesali u Bijači nisu isti oni koji su radili, primjerice, u obližnjim Studencima. Svaka nekropola tako nosi rukopis svojih majstora. Tradicija pripisuje nekropolu u Bijači knezovima Rupčićima, lokalnoj plemićkoj obitelji.
Za ljude koji su ovdje živjeli u srednjem vijeku nekropola nije bila samo groblje. Ako je predaja o Rupčićima točna, riječ je o mjestu na kojem je jedan rod pokapao svoje članove kroz naraštaje. Teški kameni blokovi nad grobovima bili su trajan znak da obitelj pripada ovom kraju i da na njemu ima pravo i ugled.
Podizanje stećka bio je skup pothvat. Trebalo je izvaditi golem blok kamena, dopremiti ga do groblja i platiti vještog klesara. Zato ukrasi nisu tek ukras. Štit s mačem govorio je o viteškom i plemićkom položaju pokojnika, a lov je u to doba bio povlastica vlastele. Prizor uklesan na grobu tako je prolazniku pokazivao tko je pokojnik bio za života.
Jednako je važna i vjera. Križevi i loza s trolistima pripadaju kršćanskoj simbolici, u kojoj loza često označava život i Krista, a trolist Presveto Trojstvo. Pravilan smjer polaganja grobova potvrđuje da se pokapanje odvijalo u kršćanskom obredu.
Ni položaj nekropole nije slučajan. Kroz Bijaču je još od rimskog doba vodio put od Narone prema Imotskom polju i Saloni, o čemu svjedoče i ulomci rimskih miljokaza pronađeni u selu. Groblje uz prometnicu vidio je svaki putnik, pa su stećci bili i javna poruka o moći i pripadnosti onih koji su ovdje počivali.
Bijača nam danas govori o slojevitom srednjovjekovnom društvu u kojem je lokalno plemstvo imalo sredstva i potrebu da se trajno obilježi. Govori i o elitama koje su poznavale vitešku kulturu šire Europe, ali su je izražavale na vlastiti, humski način. Napokon, svjedoči o razvijenom klesarskom umijeću i o ljudima kojima je bilo važno da ih se pamti, pa su za to odabrali najtrajniji materijal koji su imali.
Ironija je da ista cesta koja je stoljećima nekropolu činila vidljivom danas predstavlja njezinu najveću prijetnju. Dio groblja prekriven je gradnjom još 1931. godine, a pri pregledu koji je stručnjakinja Zavoda za zaštitu spomenika obavila krajem srpnja 2026. ponovno je upozoreno da je lokalitet ugrožen blizinom prometnice te da mu je pristup težak i neoznačen.
Nekropola u Bijači zaslužuje više od pogleda kroz prozor automobila. Oznake, uređen pristup i stalna skrb zaštitili bi je od propadanja i omogućili posjetiteljima da upoznaju ovaj dio svjetske baštine. Stećci su preživjeli šest stoljeća; na nama je da ih sačuvamo za sljedeće.
