Na jugoistočnoj padini brda Buturovice, u nekadašnjoj mahali na istočnom rubu Ljubuškog, uz stari put koji vodi prema Starom gradu, uzdiže se kamena kula visoka nešto više od deset metara. Lalića kula jedina je okomita točka na toj strani brda i već dva i pol stoljeća nadgleda dolinu i grad ispod sebe.
Godina gradnje uklesana je u kamen uz ulazna vrata dvorišnog zida. Piše 1188. godina po hidžretskom, islamskom kalendaru, što odgovara 1774. godini. Kula je dakle podignuta u vrijeme kad je Ljubuški već gotovo tri stoljeća bio dio Osmanskog Carstva i kad je kroz ovaj kraj prolazila granica prema mletačkoj Dalmaciji.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je 11. veljače 2010. graditeljsku cjelinu Lalića kula sa dvorima nacionalnim spomenikom. Riječ je o vrijednom primjeru osmanske stambeno-obrambene arhitekture i jednom od najrječitijih svjedoka ljubuške prošlosti.
Lalića kula nije samo kula, nego cijeli mali sklop koji se u Bosni i Hercegovini nazivao „kula sa dvorima“. Čine ga sama kula, kuća za stanovanje sa stajom i kovačnicom u podrumu, kuća kuhača u kojoj se kuhalo, kuća za poslugu, ostaci još dviju manjih zgrada i čatrnja za skupljanje kišnice. Sve je to bilo opasano visokim kamenim zidom. Prizemlja zgrada nemaju otvora, pa zajedno s dvorišnim zidom čine zatvorenu obrambenu cjelinu.
Kula ima gotovo kvadratnu osnovu od otprilike šest puta šest metara, visoko prizemlje i dva kata. Zidana je lomljenim vapnencem u vapnenom mortu, s obrađenim kamenim blokovima na uglovima, a međukatne grede od hrastovine i danas su u dobrom stanju. Krov je izvorno bio pokriven kamenim pločama. U kulu se ulazi kroz vrata s kamenim lukom na kojem su u reljefu prikazani malena puška, topuz i sablja. Hrastova vrata bila su ojačana kovanim željezom i posebnom bravom, a iznutra su se dodatno zatvarala gredom uvučenom u zid.
Obrambena namjena vidi se na svakom koraku. Prizemna prostorija bez prozora služila je kao sklonište ili tamnica. Na prvom i drugom katu u tri zida nalazi se po tri puškarnice, raspoređene tako da se kula mogla braniti unakrsnom vatrom sa svih strana. Na zidu okrenutom prema putu za Stari grad nalazi se i mašikula, otvor kroz koji se na napadača ispod kule moglo izlijevati vrelu tekućinu. S kule se pruža pogled na prilazne putove s tri strane i na kasabu u dolini.
Unutrašnjost otkriva i svakodnevicu. Zidovi su bili krečeni vapnom u koje se dodavala modra galica, pa su prostorije izvorno imale blijedoplavu boju. Na katovima su postojala ognjišta, a stolarija i namještaj bili su jednostavni, bez rezbarija. Krajem 19. stoljeća kula je prilagođena za stanovanje, pa su neki prozori prošireni, a na drugom katu još se vide tragovi ukrasnog bojenja zidova šablonom iz prve polovine 20. stoljeća.
O samim Lalićima sačuvano je malo pisanih podataka. Zna se da je Ljubuški imao sedam kula u sedam mahala i da je svaka pripadala jednoj obitelji: Lalićima, Mahićima, Bećirovićima, Muminagićima, Sadikovićima, Ljijinama i Piperima. Sve su imale po dva kata. Već taj podatak govori mnogo. Lalići su pripadali uskom krugu uglednih muslimanskih obitelji koje su u osmanskom razdoblju nosile život grada.
Kule su u Bosni i Hercegovini podizali spahije i zaimi na svojim posjedima te kapetani u središtima kapetanija, vojno-upravnih jedinica koje su čuvale granice i važnije putove. Lalići su, dakle, bili ljudi s imanjem, oružjem i obvezama prema vlasti. Puška, topuz i sablja uklesani iznad ulaza nisu bili samo ukras. Bili su poruka svakome tko pristupa vratima o tome kakav čovjek živi unutra.
Kula pokazuje i kako se živjelo. U kući za stanovanje pronađeni su ostaci potkova i alata za njihovu izradu, pa se pretpostavlja da su u podrumu bile kovačnica i konjušnica s izlazom na ulicu. Konj je bio nužda za ratovanje, putovanje i nadzor imanja. Kuća je na katu imala dvije velike sobe s ognjištima i zidnim ormarima, dolafima. Kuhalo se u odvojenoj zgradi, a uz kuću je živjela i posluga. Voda se skupljala u čatrnji usred dvorišta.
Visoki zid oko dvora imao je dvostruku svrhu. Štitio je od napada, ali je čuvao i privatnost obiteljskog života, toliko važnu u tadašnjoj kulturi stanovanja. U nemirnim vremenima takvi su dvori mogli poslužiti i kao zaklon za okolno stanovništvo. Lalića kula tako odražava život obitelji koja je istodobno bila domaćinstvo, gospodarstvo i mala utvrda.
Lalića kula priča i priču samoga Ljubuškog. Stoji na putu prema Starom gradu, srednjovjekovnoj utvrdi koja je u osmansko doba ostala važna vojna točka. U 18. stoljeću Ljubuški je bio središte kapetanije, a ovaj je kraj bio pograničje prema mletačkoj Dalmaciji. Kule raspoređene po mahalama bile su dio te stvarnosti: grad u kojem su ugledne obitelji morale biti spremne braniti i svoj dom i svoj kraj.
Kasnija sudbina kule jednako je poučna. Krajem 19. stoljeća, kad su prestale stare granice i opasnosti, obrambena kula pretvorena je u kuću za stanovanje. Prozori su prošireni, dodani su ormari, a u 20. stoljeću zidovi su dobili ukrasno bojenje. Na istim kamenim zidovima tako se može pratiti prijelaz Ljubuškog iz osmanske pogranične kasabe u gradić novijeg doba.
Kula je danas važna zato što je opstala kao cjelina. Kula, stambena kuća, kuhinja, kuća za poslugu, čatrnja i dvorišni zid zajedno pokazuju kako je izgledao život jednog uglednog domaćinstva, što je rjeđe od očuvanja same kule. Od sedam ljubuških kula upravo je Lalića dobila status nacionalnog spomenika, pa nosi i sjećanje na ostale.
No cjelina je krhka. Kuća kuhača i kuća za poslugu u lošem su stanju, dijelovi zidova su srušeni, a ruševine obrasta bršljan. Neki noviji zahvati nisu izvedeni u skladu s tradicijskom gradnjom. Odluka o zaštiti traži stručnu sanaciju, informativnu ploču i dostupnost javnosti uz dogovor s vlasnikom. Ako se to ostvari, Lalića kula može postati mjesto na kojem će posjetitelji, ali i sami Ljubušaci, iz prve ruke upoznati jedno važno poglavlje povijesti svoga grada.
