Iznad Ljubuškog, na istaknutom vrhu krševitog brda Buturovice, na približno 396 metara nadmorske visine, nalazi se jedna od najznačajnijih srednjovjekovnih tvrđava u Hercegovini – Tvrđava hercega Stjepana, poznata i kao Stari grad Ljubuški. U lokalnoj tradiciji njezina najstarija središnja kula naziva se Herceguša. Riječ je o kompleksu koji je kroz stoljeća mijenjao vlasnike, namjenu i izgled, ali je uvijek zadržavao iznimnu stratešku važnost.
Tvrđava je podignuta na prirodno dominantnom položaju iznad Ljubuškog polja. S njezina vrha mogao se nadzirati širok prostor prema okolnim planinama i putovima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dalmacijom i područjem Neretve. Takav položaj omogućavao je rano uočavanje neprijateljskog kretanja, kontrolu prometa i zaštitu okolnog stanovništva, gospodarskih dobara i trgovačkih pravaca. Tvrđava, međutim, nije bila samo vojni objekt. Ona je bila i upravno, gospodarsko i političko središte vlastelinstva koje je nadziralo okolni prostor.
Najstarija jezgra kompleksa, četverokutna kula Herceguša, prema dosadašnjim procjenama nastala je krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Točnu godinu njezine gradnje nije moguće utvrditi, kao ni ime njezina graditelja. Iako se tvrđava tradicionalno povezuje s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom, povjesničari i istraživači toj tvrdnji pristupaju oprezno. Herceg Stjepan vjerojatno nije podigao cijeli kompleks iz temelja, nego je mogao preuzeti stariju utvrdu, koristiti je kao jedno od svojih uporišta te je dograđivati i učvršćivati.
Herceg Stjepan Kosača bio je najmoćniji velikaš u Hercegovini tokom 15. stoljeća. Godine 1448. uzeo je titulu hercega, po uzoru na njemački naslov Herzog, a od njegova naslova potječe i naziv Hercegovina. Njegovi posjedi obuhvaćali su veliki dio današnje Hercegovine i okolnih krajeva, a tvrđave poput Ljubuškog, Blagaja, Počitelja i Novog činile su mrežu vojnih, političkih i gospodarskih središta. Ljubuška tvrđava u toj mreži nije bila izolirani dvorac, već dio šireg sustava upravljanja teritorijem, prikupljanja prihoda, nadzora putova i obrane od susjednih velikaša, Mlečana i Osmanlija.
Prvi pouzdaniji pisani podaci o Ljubuškom gradu potječu iz 15. stoljeća. Tvrđava se posebno spominje 1452. godine, u vrijeme sukoba hercega Stjepana s njegovim sinovima Vladislavom i Vlatkom Hercegovićem. Vladislav je, uz potporu Dubrovačke Republike, pokušao oslabiti očevu vlast i zauzeti pojedine posjede. U tom se kontekstu Ljubuški pojavljuje kao važna utvrda i političko središte. Vladislav je pokušao oteti grad ocu, ali u tome nije uspio. Ovaj događaj pokazuje da Ljubuški tada nije bio beznačajna lokalna kula, nego objekt vrijedan ozbiljnog vojnog i političkog sukoba.
Godine 1454. Ljubuški se u povelji aragonskog kralja Alfonsa V. navodi kao civitas Lublano, odnosno Lublano ili Ljublano. Taj je zapis posebno važan jer pokazuje da se radilo o gradu ili utvrđenom urbanom središtu, a ne samo o običnoj stražarskoj kuli. Naziv se u srednjovjekovnim izvorima ne pojavljuje uvijek u istom obliku, što je bilo uobičajeno zbog različitih jezika, pisara i političkih krugova u kojima su dokumenti nastajali.
Najstarija kula Herceguša vjerojatno je imala višestruku funkciju. Mogla je služiti kao posljednja obrambena točka u slučaju prodora neprijatelja, stambeni prostor za zapovjednika ili vlastelina, osmatračnica, skladište dragocjenosti i važnih isprava, ali i kao simbol gospodareve vlasti nad okolnim krajem. U srednjovjekovnim utvrdama kula nije bila samo vojni objekt. Ona je često bila i rezidencija, administrativno središte i vidljivi znak društvenog položaja njezina gospodara.
Položaj Ljubuškog bio je posebno važan u vrijeme osmanskog širenja prema zapadu. Osmanlije su tvrđavu prvi put zauzele 1463. godine, ali su se nakon približno mjesec dana povukle zbog problema sa snabdijevanjem. Nakon toga grad je ponovno došao pod vlast hercegovih ljudi, odnosno kneza Vlatka, jednog od sinova Stjepana Kosače. Osmanlije su ga konačno zauzele između približno 1468. i 1477. godine, nakon čega je započela nova faza u razvoju tvrđave.
U osmanskom razdoblju kompleks je znatno proširen i prilagođen novim vojnim potrebama. Vanjski obrambeni sklop, s nepravilnim bedemima i masivnim kulama, uglavnom se povezuje s osmanskom dogradnjom nakon druge polovine 15. stoljeća. Današnji izgled tvrđave zbog toga nije samo izgled srednjovjekovnog grada hercega Stjepana, nego rezultat više građevinskih faza i različitih političkih razdoblja.
Osmanska tvrđava obuhvaćala je vanjski obrambeni prsten, manje i veće obore, tabiju odnosno topnički položaj, stražarnice, žitnicu, pekaru, oružarnicu i barutanu. U kompleksu su se nalazile i četiri cisterne za vodu, od kojih su danas vidljive tri. Prema dostupnim podacima, tvrđava je zauzimala približno 3.350 četvornih metara. Ti elementi pokazuju da je Ljubuški bio organiziran kao trajno vojno uporište, sposobno izdržati opsadu i osigurati osnovne potrebe posade.
Ljubuški se navodi i u osmanskom defteru hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine. Defteri su bili porezni i administrativni popisi Osmanskog Carstva, pa ovaj zapis potvrđuje da je grad tada bio uključen u novi osmanski upravni sustav. Godine 1503. Ljubuški se spominje u ugovoru između Osmanlija i Ugarske kao jedan od pograničnih gradova koji ostaje pod osmanskom vlašću.
U 17. stoljeću tvrđava je i dalje bila dio živog vojnog i naseljenog prostora. Godine 1633. Ljubuški spominje Nesuh-aga Vučjaković u vezi s gradnjom džamije u blizini tvrđave. Taj podatak pokazuje da utvrda tada nije bila napuštena ruševina, nego dio šireg gradskog i vojnog kompleksa. Nakon što je izgubila raniju vojnu funkciju, tvrđava je konačno napuštena 1835. godine. Od tada je počela postupno propadati, a kamen i drugi materijali vjerojatno su se koristili i za potrebe okolnog stanovništva.
Arheološka vrijednost lokaliteta ogleda se u činjenici da se na jednom mjestu mogu pratiti različiti povijesni slojevi. Najstariju poznatu fazu predstavlja kasnosrednjovjekovna jezgra s kulom Hercegušom, zatim slijedi razdoblje povezano s vlašću obitelji Kosača, osmanska vojna dogradnja, ranonovovjekovni gospodarski i vojni objekti te slojevi nastali nakon napuštanja tvrđave.
Dosadašnja istraživanja zabilježila su urušene kamene blokove i različite slojeve ljudske aktivnosti. Istraživači očekuju da bi dublji slojevi mogli pružiti dodatne podatke o kasnom srednjem vijeku, ali i o starijim razdobljima. U pojedinim lokalnim izvještajima spominju se najstariji tragovi na širem prostoru tvrđave iz razdoblja od 3. do 5. stoljeća. Ipak, taj podatak treba tumačiti oprezno. On ne znači nužno da je današnja Herceguša već tada postojala, nego da je strateški položaj možda bio korišten prije izgradnje srednjovjekovne tvrđave.
Uz Ljubušku tvrđavu vezane su i brojne lokalne legende. Jedna od njih govori o sukobu oca i sina zbog iste žene. Takve priče pripadaju usmenoj tradiciji i ne mogu se same po sebi smatrati dokazom stvarnih događaja. Ipak, stvarni politički sukob između hercega Stjepana i njegovih sinova 1452. godine vjerojatno je pridonio nastanku i širenju ovakvih predaja. U lokalnoj memoriji povijesni događaji i legende često se međusobno isprepliću.
Tvrđava hercega Stjepana u Ljubuškom proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine u listopadu 2003. godine. Zaštita obuhvaća njezine povijesne, arhitektonske i arheološke vrijednosti. U novije vrijeme na lokalitetu su provođeni arheološki radovi, konzervacija i restauracija Herceguše, obnova obrambene kule, sanacija dijela bedema i uređenje pristupne infrastrukture.
Obnavljani su i središnja kula i okolni zidovi, dok je dio bedema ranije saniran kroz različite prekogranične projekte. Radovi su se provodili i u okviru projekta Heritage Revived, usmjerenog na očuvanje i turističku valorizaciju kulturne baštine pograničnih područja. Obnova tvrđave trebala bi pridonijeti njezinoj boljoj zaštiti, ali i razvoju kulturnog turizma u Ljubuškom i zapadnoj Hercegovini.
Ono što se danas može relativno sigurno zaključiti jest da je Herceguša najvjerojatnije kasnosrednjovjekovna jezgra Ljubuške tvrđave, nastala krajem 14. ili početkom 15. stoljeća. Tvrđava je bez sumnje bila važna u vrijeme obitelji Kosača, a Stjepan Kosača i njegovi nasljednici koristili su je kao političko i vojno uporište. Ipak, nije potvrđeno da je Stjepan osobno započeo gradnju najstarije kule. Moguće je da je naslijedio stariju utvrdu koju je kasnije proširivao i učvršćivao.
Još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni točna godina izgradnje Herceguše, ime njezina prvog graditelja, izvorni izgled kule prije osmanskih pregradnji, opseg mogućih antičkih ili ranosrednjovjekovnih faza te raspored svih srednjovjekovnih prostorija i obrambenih elemenata. Upravo zbog toga daljnja arheološka istraživanja mogu imati velik značaj za razumijevanje razvoja Ljubuške tvrđave.
Herceguša zato nije samo ruševina povezana s imenom hercega Stjepana. Ona je višeslojni povijesni zapis o srednjovjekovnoj vlasteli, usponu obitelji Kosača, osmanskom osvajanju Hercegovine, razvoju topničkog ratovanja i životu ljudi koji su stoljećima živjeli u sjeni tvrđave. Kao najstarija jezgra današnjeg kompleksa, ona predstavlja jedno od ključnih mjesta za razumijevanje povijesti Ljubuškog i šireg prostora Hercegovine.
