U Radišićima kod Ljubuškog, na području klanca Mrljanovac i mikrolokaliteta Grebine, nalazi se važan prapovijesni arheološki lokalitet. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je riječ prvenstveno o nekropoli, odnosno prostoru za pokapanje, a ne o naselju. Lokalitet se u prostorno-planskoj dokumentaciji navodi kao prapovijesno nalazište s trinaest gomila, dok se istraženi grobovi na Grebinama opisuju kao nekropola helenističkog tipa.1
Mrljanovac je važan zato što pruža rijedak uvid u život i pogrebne običaje lokalnih zajednica na prostoru zapadne Hercegovine u kasnom željeznom dobu. Grobovi pokazuju da su ljudi koji su ondje pokapani pripadali lokalnom stanovništvu ilirskoga kulturnog kruga, ali i da su bili uključeni u trgovačke i kulturne veze s grčkim, italskim i jadranskim svijetom.2
Lokalitet se nalazi na području Gornjih Radišića, u zaseoku Marići, u klancu Mrljanovac. Klanac je ujedno predstavljao prirodni prilaz gradinskim lokalitetima Sitomir i Obale na masivu Butorovice. Taj zemljopisni položaj nije nevažan: nekropola nije bila izdvojena iz krajolika, nego se nalazila u prostoru koji je povezivao različite prapovijesne položaje.
U širem području Ljubuškog evidentiran je veći broj gradina, gomila, grobova i drugih prapovijesnih nalazišta. Zbog toga se Mrljanovac ne bi trebao promatrati kao potpuno samostalan lokalitet, nego kao dio šireg kulturnog krajolika u kojemu su postojala naselja, komunikacijski pravci, obradive površine i mjesta za pokapanje.
Ipak, dosadašnji podaci ne potvrđuju da je na samom Mrljanovcu postojalo stalno naselje. Nisu objavljeni jasni dokazi o kućama, ognjištima, ulicama ili fortifikacijama na prostoru nekropole. Najvjerojatnije je lokalna zajednica živjela na obližnjim gradinskim ili drugim naseljeničkim položajima, a Mrljanovac koristila kao groblje.
Na lokalitetu su otkriveni grobovi protopovijesnoga, odnosno kasnoga željeznog doba. Jedan stručni prikaz lokalitet datira u 2. i 1. stoljeće pr. Kr., dok se u novinskim izvještajima helenistička nekropola šire datira od 4. do 1. stoljeća pr. Kr. Razlike u datiranju vjerojatno proizlaze iz toga što lokalitet obuhvaća više grobnih cjelina i različite faze korištenja.3
Grobovi su građeni od kamena, često u obliku suhozidnih ili monumentalnijih konstrukcija. Posebno je značajna obiteljska grobnica kvadratnoga tlocrta, površine približno dvadeset četvornih metara, u kojoj su pronađena četiri ukopa: dva muška i dva ženska.
Takva grobnica razlikuje se od klasičnih ilirskih tumula i pokazuje da su lokalni stanovnici prihvaćali nove oblike pogrebne arhitekture. Međutim, to ne znači da su postali Grci. Vjerojatnije je riječ o lokalnoj ilirskoj zajednici koja je helenističke elemente uklopila u vlastitu tradiciju.
Grobni prilozi najvažniji su izvor za razumijevanje društva kojemu su pokojnici pripadali. U muškim grobovima pronađeni su željezni vrhovi kopalja i ukrasne igle od bjelokosti. U ženskim grobovima zabilježeni su nakit, jantarne perle, kamena i staklena pasta, brončane aplike te naušnice.
Posebnu vrijednost ima zlatna helenistička naušnica s prikazom lava i filigranskom rozetom. Takav predmet svjedoči o pristupu luksuznim proizvodima i o statusu osobe ili obitelji kojoj je pripadao. Uz nakit i keramiku zabilježeni su i novac te drugi predmeti koji upućuju na trgovačke veze s istočnom obalom Jadrana.
Spominju se primjerci grčkoga novca, među kojima su srebrne drahme povezane s Apolonijom i Dirahijem. Apolonija i Dirahij bili su važna grčka, odnosno helenistička središta na jadranskoj obali. Njihova prisutnost u zaleđu Ljubuškog pokazuje da je novac mogao dospjeti u unutrašnjost trgovačkom razmjenom, darivanjem ili posredstvom lokalnih elita.
Treba, međutim, izbjeći jednostavan zaključak da su svi ukopani bili bogati trgovci ili profesionalni ratnici. Predmeti u grobu nisu uvijek izravan prikaz zanimanja pokojnika. Koplje je moglo označavati ratnički status, pripadnost rodu ili društveni ideal, dok nakit može predstavljati osobni predmet, obiteljsko nasljeđe ili simbol društvenoga položaja.
Iz arheoloških podataka može se zaključiti da su ukopani živjeli u društvu koje je bilo lokalno i tradicionalno, ali istodobno otvoreno prema širem mediteranskom svijetu.
Stanovnici su vjerojatno živjeli od kombinacije poljoprivrede, stočarstva, lokalne proizvodnje i razmjene. Za samu nekropolu zasad nemamo dovoljno podataka da bismo precizno rekonstruirali njihovu prehranu ili gospodarstvo, ali položaj u blizini Ljubuškog polja i komunikacija prema Neretvi pogodovao je kretanju ljudi i robe.
Grčka keramika, novac, staklo, jantar i luksuzni nakit pokazuju da zajednica nije bila izolirana. Ljudi su mogli dolaziti u dodir s robom iz udaljenih krajeva preko Narone i drugih jadranskih trgovačkih središta. Ti predmeti nisu nužno značili svakodnevni život u helenističkom stilu; prije svjedoče o selektivnom prihvaćanju prestižnih proizvoda i običaja.
Razlike među grobovima upućuju na postojanje društvenih razlika. Monumentalna obiteljska grobnica i luksuzni nakit mogli bi pripadati uglednijoj obitelji ili skupini. Koplja i druga oprema pokazuju da je ratnički identitet vjerojatno imao važnu ulogu u društvu.
Ne možemo, međutim, rekonstruirati čvrstu hijerarhiju niti tvrditi da je riječ o „kraljevskoj“ ili kneževskoj obitelji. Za takav zaključak trebali bi biti dostupni potpuniji podaci o svim grobovima, antropološke analize i usporedbe s okolnim nalazištima.
Polaganje oružja, nakita i posuda uz pokojnika pokazuje da je zajednica mrtve opremala predmetima koji su imali praktičnu, statusnu ili simboličku vrijednost. To može upućivati na vjerovanje u nastavak osobnog identiteta nakon smrti, odnosno na predodžbu da pokojnik i u zagrobnom svijetu zadržava određeni položaj.
Oblik grobnice i način organizacije ukopa pokazuju da pogreb nije bio samo jednostavno odlaganje tijela. U gradnju grobnice, izbor predmeta i raspored ukopa bilo je uloženo vrijeme i trud. Grobnica je vjerojatno istodobno služila kao mjesto sjećanja na pretke i kao javna potvrda položaja obitelji.
Najsigurnije je reći da su ukopani pripadali lokalnoj zajednici ilirskoga kulturnog kruga. Izraz „Iliri“ ovdje treba koristiti oprezno. Antički izvori i moderna arheologija obuhvaćaju tim imenom veći broj različitih zajednica, a ne jedan jedinstven narod s potpuno jednakom kulturom.
Materijalni nalazi s Mrljanovca ne pokazuju da su pokojnici bili doseljeni Grci. Naprotiv, lokalna grobna arhitektura i kombinacija domaćih i uvoznih predmeta upućuju na autohtonu zajednicu koja je preuzimala pojedine helenističke obrasce. Zato je prikladnije govoriti o heleniziranom ili helenističkim utjecajima izloženom lokalnom stanovništvu, a ne o grčkoj koloniji.
U pojedinim lokalnim izvještajima navodi se pretpostavka da bi nekropola Grebine–Mrljanovac mogla pripadati autohtonoj zajednici Scunasta, na hrvatskom često zapisanoj kao Skunasti. Ta je pretpostavka zanimljiva, ali zasad nije čvrsto dokazana.
